- Samoca - - TRAGOVI ISTINE

Header Ads

- Samoca -

- Samoca -




Hodajuci ulicama stvarnosti covjek shvaca zivot kao inspiraciju, kao tisinu, kao mali saputavi glas koji uvijek govori ako ga se pomno slusa, ako smo na njega koncentrirani. Cesto covjek bude povrijedjen i to nazalost od onih za koje bi bio spreman uciniti sve. I tako sto ga vise vrijedjaju covjek sve postaje nekako tuplji, ne da se sve vise povlaci u sebe zato sto hoce, nego zato sto mu se svidja taj njegov unutarnji svijet, zato sto ga je otkrio i poceo istrazivati. Nakon svog toga vremena mnogo toga postaje odjednom jasno. Kao da je covjek dosao na komad znanja koji je uvijek posjedovao a nije ga bio svjestan. Kao da zna sto treba da radi da bi rijesio sve i jedan problem. Naime vecinom sudimo one koji su sami, koji su navikli na samacki zivot. No prava istina je da su ti isti samci pokusali da se uklope u ovaj svijet i radi toga sto su sasvim dovoljan broj puta bili povrijedjeni od ljudi, ljudskih bica i odlucili su da uzivaju u samoci. Takodjer jedna od istina je da vecina nije u stanju na samacki zivot iskljucivo iz toga razloga sto bi bila primorana da se suoci sa smime sobom, samim time vecini tesko i padne kada ostanu bez svoga partnera, kada partner predje na drugi svijet. No postavlja se pitanje dali smo mrtvi kada zivimo ili pak zivimo tek kada umremo. Paradoksalno pitanje, pitanje koje blokira um jer um nezna da odgovori, jer ne posjeduje komad znanja, no mozda se znanje krije unutra, mozda samo treba pronaci kljuc koji ga otkljucava. No da se vratimo na ljude. Ljudska bica su po prirodi egoisti. Sto to znaci egoista za onoga koji ne poznaje rijec ? Naime jednostavnim rijecnikom to znaci da je ljudska priroda da ljudi najvise vole i cijene sebe. Samim time ako nasa vlastita sigurnost je dovedena u pitanje nije bitno dali cemo da povrijedimo svoga rodjenoga brata ili sestru, svoju krv, samo da nama bude dobro. No opet, radi toga sto je to prirodno ne mora da znaci da je ispravno. No tko se to jos na danasnjem vremenu zamara sa time sto je ispravno a sto nije, jer da bi se covjek zamarao sa tim stvarima covjek mora da zivi u trenutku i da bude svjestan trenutka. A kako vecina da bude svjesna trenutka kada nisu svjesna sebe, kada su ostali zatoceni u programu zvani rutina. Kada se sve odvija automatski gdje covjek ne mora vise da koristi glavu za razmisljanje, nego jednostavno za povlacenje informacija koje su spremljenje. Kazu da je razmisljanje opasno, takodjer kazu da je anti socijalno ? Da jeste, jer covjek je postao kao malo dijete, jer je u stanju da vidi svjetlu perspektivu, svjetlu buducnost i uzdigne se iznad svega sto mu se nadje na putu. Hodajuci svakodnevnicom, jedino sto mozemo da vidimo je izgubljene ljude, pune stresa i depresije koji su izgubljeni, uvijek negdje zure a ni sami ne znaju gdje idu. Vidimo maske, vidimo druge koji glume nekoga drugoga, nekako se okrenulo ledja sebi, nekako je lakse zivjeti u nekom tudjem svijetu nego se suociti sa svojim vlastitim,  svojim shvacanjima, svojim perspektivama, cisti dokaz da je covjek izgubio sebe. A put do pronalaska je bolan, a zove se rupa, dno, tunel bez izlaza. Gdje covjek u jednom trenutku ugleda iskru svjetla i podje polagano da koraca u njegonom smjeru jer zna da je ta mala, naizgled ne vidljiva iskra svjetla, izlaz, spas, put koji mora da prihvati da bi se uzdigla, da bi ustala iz pepela poput feniksa, ustala jaca nego sto je prije bila. Najbolje vrijeme za pasti je kad si mlad, ali opet nikada nije kasno, samim time ne treba se bojati padanja, ne zato sto u padu covjek osjeti bol, nego sto u tom istom padu covjek dodje na komad znanja, do mudrosti, ali takodjer i uvidi da je pao radi sebe, pronadje sebe. Naime svaki put kada covjek padne covjek padne zato sto nesto nije islo onako kako je on zamislio ili radi toga sto nije razmisljao koje su moguce posljedice akcija koje renderira. No ako nemamo hrabrosti pasti, onda nemamo hrabrosti ni da naucimo i onda se opet vracamo u rutinu, u automatsko vodjenje procesa, u zonu udobnosti gdje je sve normalno, sve tako prosjecno da zaista ponekada se covjeku smuci. Stoga i treba padati, treba pronalaziti samoga sebe, jer svaki put kada se nadjes i promjenis se, i ne to da se promjenis malo, nego se promjenes za 180 stupnjeva, stvoris novi mentalite, svoj vlastiti, koji je otporan na metke i na rijeci drugih ljudi. Stoga da zakljucim bar sto se tice samoce. Samoca je blagoslov, jer na kraju ako nismo u stanju da budemo sami sa sobom, ako nismo u stanju na kraju dana da budemo zadovoljni sa sobom kako onda da budemo zadoovoljni sa drugim ljudima. 


Neizmjerno i iskreno cijenimo regularnu podrsku svojih clanova, partnera i ljudih dobre volje.

Nema komentara

Svako kopiranje i neovlasteno koristenje Postova je strogo zabranjeno.. Pokreće Blogger.