Zivot IZNAD Prosjeka - TRAGOVI ISTINE 2020

Header Ads

Zivot IZNAD Prosjeka

Pomjeranje Granica




I ponekada se zapitam zasto ovo sve radim, ali onda se sjetim one rupe, onog dna sa kojega sam ustao, ustao i odlucio da cu da se borim protiv zivota da cu da se discipliniram i da cu da ostvarim ono sto je za mnoge nemoguce. Da istina je da nece biti lako ali samo onaj koji je spreman da nikada ne odustane, spreman je i da svjedoci svome vlastitome uspjehu. Samo disciplina je kljuc, jedan od kljuceva uspjeha ako ne i najvazniji. Kao sto sama rijec govori pocinje sa nama, pocinje kada se pogledamo u ogledalo i ugledamo odraz lica, ugledamo zivotinju, svoga najvecega neprijatelja kojega neumoljivo treba pobjedjivati i kojega neumoljivo treba uciti poniznosti. Da lijenost je ta koja mora da se izbrise iz zivota, a apsolutna volja je ta koja mora da se usadi. Stvari se pocinju mijenjati kada mislis samo na jedno, kada mislis na san, na cilj, kada si opsjednut njime, kada zatvoris vrata proslosti i podjes gledati u buducnost, jer ona je bljestava. Ali zivotinju je tesko pobjediti, zivotinja uvijek pokusava da izbjegne neudobnosti, a svima nam je jasno da u zoni udobnosti nije moguce da se promjeni. Svima nam je jasno da moramo da krocimo u ono neudobno, u ono gdje nastaje muka u ono gdje se sampion odvaja od obicnog smrtnika jer njegova volja je apsolutna jer nece sebi dopustit da bude isti kao jucer, jer kada bi bio isti kao jucer to bi znacilo neuspjeh. Rutina je ta koje se treba cuvati, ona je ta koja moze da nasteti igri koja se zove krug, koju svi igramo na ovome svijetu. Dosla je bez pravila, bez upustva i kako onda da je covjek nauci da igra. Mora da luta, da pokusava, da nikada ne odustane, da ustane svaki put kada padne. Da lose je uciti na svojoj kozi ali tako se najbolje uci. Strah je takodjer tu, takodjer jedan od neprijatelja koji je uvijek spreman da se isprijeci na putu. No covjek nije u mogucnosti da zapocne igru ako nije svjestan svojih neprijatelja. Vecina nas ih nazalost i nije svjena, mali je broj onih koji su ih svjesni, ali svatko mora da nauci na svoj sopstveni nacin, jer za svakog vrijede druga pravila, svako otvara vrata svoga razuma na sebi sopstven nacin. Svi smo toliko slicni a toliko smo razliciti. No onoga trenutka kada se discipliniramo i svaki dan bjezimo iz zone udobnosti, svaki dan postepeno pobjedjujemo rutinu, nebitno koliko korak taj bio, mali ili veliki, covjek se pocinje mijenjati. Put je ogroman, dalek ali sto nam to znaci kada mi gledamo cilj, kraj puta. Samim time kada podjemo pobjedivati tu zivotinju koju vidimo u ogledalu i strah nestaje. Ne da nestaje nego osoba dobiva hrabrosti da pogleda strahu direktno u oci. Kljucni su trenutci. Trenutci kada nas udari osjecaj adrenalina, kada je tjelo u soku ali um zna put. Pitanje je samo koliko je covjek spreman da zakoraci u ta vrata i da ispuni misao, da ispuni tu svoju zelju i ode, odseta pod tim ogromnim osjecajem adrenalina direktno do svoga straha, stane pred njega i saopstimu mu da je dosao. Da je dosao da se suoci sa njim jer ga ne zeli imati u svojoj glavi, jer zeli imati mirnocu uma, jer zeli izbaciti tu misao iz glave i nikada vise o njoj misliti. Mali broj ljudi zna da kada to odradimo, ne samo da gradimo svoju hrabrost nego u datom trenutku smo ga i pobjedili, ali ne samo strah sto je uostalom i nebitno jer strah je imagionaran i kao takav ne postoji, to je nista drugo nego simulacija nasega uma kako bi moglo da bude, sto ne mora da znaci da ce da bude, pitanje je dali je osoba spremna da riskira jer ako nije, taj isti mali strah ce da naraste i pocet ce da nas proganja. Simetricno tome lijecimo bolesnu volju, i sto je najbitnije pobjedjujemo taj odraz u ogledalu tu zivotinju koja je jedina prepreka izmedju nas i svega onoga sto zaista zelimo u zivotu. Naime neznam koliko je ljudima poznato ali meni jeste, granice ne postoje, mi smo ti koji sebi postavaljamo granice. No nije ono toliko ni vazno sto smo mi te granice postavili, nego je vazno sto nikada nismo skupili hrabrosti da ih pomjerimo, sto nismo skupiili hrabrosti da ukrotimo tu zivotinju, koja stoji na putu izmjedju nas i svega onoga sto zelimo, izmjedju nas i nasih snova. No opet da bi covjek shvatio o cemu pricam mora prvo da dodje na taj nivo razmiljanja a nije da je vecina spremna da ide tako daleko, jer zasto i bi, zar nije lakse zivjeti prosjecan zivot ? Da jeste, ali sa prosjecnim zivotom nikada necemo ostvariti ono sto zelimo i nikada necemo biti zadovoljni samime sobom a samim time ce se covjek kao ljudsko bice izgubiti, izgubiti u smislu mogucnosti gledanja u buducnost, sto znaci u smislu postavljanja cilja u zivotu. A sto je covjek koji ne moze da postavi sebi cilj za koji ce disciplirano da se bori. Pa nista vise nego ona ista zivotinja koju svako jutro gleda samo trenutak vremena u ogledalu i po mogucnosti sto brze stavi masku na lice da se ne bi morao gledati, kakav je, u sto se je pretvorio, jer je u dubini duse nezadovoljan sa samime sobom ali maska je ta koja je tu da se proda ostalima, da se prikljuci civilizaciji koja takodjer nosi masku, jer nema hrabrosti da je skine i da pripitomi zivotinju koja ga unistava cijeli njegov zivot da joj izgovori istinu direktno u lice i tom samom istinom skine sebi masku i krene vec jednom sretno da zivi !!!

Nema komentara

Ako neki od našega sadržaja budi u Vama sumnje, kontaktirajte nas.

Svako kopiranje i neovlasteno koristenje Postova je strogo zabranjeno.. Pokreće Blogger.