Glas Zivota - TRAGOVI ISTINE

Header Ads

Glas Zivota

Nesto je u Meni



Nesto je u meni ali ne samo u meni nego i u svima namam. Neznam dali smo svjesni toga ali kada bi dozvolili sebi da slijedimo taj glas, nevjerovatne stvari bi nam se desile. Desilo bi nam se sve ono sto zelimo. Neznam ali jedino sto znam je da moram da slijedim taj glas bez obzira na cijenu bez obzira na stvari koje mi govori. Vjerujem mu, postao sam njegov sljedbenig a on moj Bog i moja vjera. On me ispunjava, on mi daje srecu, on me vodi putem istine i pravde. Znam, nije jednostavno ali ponekada moram da pobjedim sebe samo da bi uradio ono sto mi on rekne. I zaista sto sam to ja, sto smo to mi, odakle sam to ja, odakle smo to mi ? Jedino sto znam je da ne znam nista, da sam nista drugo nego ljudsko bice, da nekako radi toga sto ga slijedim sam sretan, miran, da sam pronasao strpljenje i da vjerujem u sebe. Cesto me salje na put koji na kraju kada pogledam donosi patnju ali zar je to bitno, zar je bitna ta patnja, zar patnja nije nista vise nego obicni osjecaj na koji bi se covjek trebao naviknuti ili ga pak iskoristiti. No opet kako da se naviknemo na patnju, kako da nam patnja postane normalan osjecaj, osjecaj sa kojim se jedan zna da nosi ? Pa naime odogovor je jasan, cak ga i novorodjeno dijete zna. Sto vise patimo vise smo upoznati sa tim osjecajem, vise nam postaje prirodan, vise nam postaje normalan. Znam nije za sviju ali neznam, nesto me jednostavno vodi na taj put, neznam zasto, mozda zato sto me na drugoj strani ocekuje mudrost, znanje rast. Zaista neki bi mozda rekli da sam i lud ali jako je tanka granica izmedju ludosti i genijalnosti. Jedino sto znam je da ga moram da pratim pa nebitno sto ce da se desi i sto ce da bude sa mnom i mojim zivotom. Dno sam vidjeo i na dnu sam bio, jedino sto mi preostaje je da rastem da se popravaljam da gledam na svoje greske i da se predam ucenju, ucenju kako bi popravio te svoje greske, Zar postoji osoba koja ne grijesi, zar postoji osoba koja svaki dana bar ne pocini jednu gresku nebitno koliko mala ili pak velika ona bila. Iskreno mislim da se takav jos nije rodio. Tek kada podjemo da kontroliramo sebe uvidjet cemo koliko gresaka radimo, koliko je nasa podsvijest jaka i kako ta ista podsvijest moze da bude nas prijatelj ili pak nas najgori neprijatelj. Kada spoznamo, kada uvidimo koliko pokreta radimo nesvjesno, koliko pokreta nase tijelo uradi a da mu to nismo naredili pocinje rast, nastupa prosirenje horizonata i postavlja se cilj. Cilj kao takav nekako sam uvjeren da se moze da ostvari samo ako se slijedi to nesto, ako se bez straha i bez sumnje to nesto slijedi. Neznam dali smo ga svi svjesni ili je vecina zaboravila na njega, ali ja sam se osvjestio, a kako sam se osvjestio. Tako sto sam sjeo u mracnu sobu i slusao sebe, neki bi to mogli ostavariti i u prirodi. I zasto da gubim to, zasto da gubim svijest ? Stoga najbolji moguci nacin koji sam mogao da smislim da uvijek ostanem ono sto zaista jesam je da prestanem da gledam tv, da ucim, da ne dozvoljavam da mi ubacuju u glavu ono sto ne zelim nego naprotiv da sam sebi ubacujem u svoju svijest samo ono sto ja zelim, samo precizne i jedinstvene informacije, one informacije koje su vezane za moju zivotnu svrhu za moj zivotni put. Da mozda i nisam normalan ali opet mozda sam iznad svoga vremena, sve je moguce. Granice ne postoje nego naprotiv mi smo ti koji postavljamo sami sebi granice bili mi tih granica svjesni ili ne. Zasto da ne postanem ono sto sam oduvjek htjeo ? Radi rodbine, radi roditelja, radi brace i sestara, radi susjeda, radi grada, radi drzave, radi toga sto ce drugi reci ? Pa zar je bitno sto oni misle ? Zar jedino bitno ne bi trebalo da bude ono sto mi mislimo, jer samo ono sto mi mislimo smo u mogucnosti i da postanemo.

Nema komentara

Svako kopiranje i neovlasteno koristenje Postova je strogo zabranjeno.. Pokreće Blogger.